Kako (ne) postati vol

Piše Lidija Redžepović - Postoje li slikovnice za odrasle? Ako zanemarimo asocijaciju koju nam sintagma "za odrasle" nameće, nađemo se na području umjetničkog stvaralaštva, prilično nepoznatog širem čitateljstvu. Na Googleu nisam pronašla podatak o slikovnicama za odrasle iako postoji članak čak i o slikovnicama za odvikavanje od pelena. Stoga, a i zbog osobnog afiniteta prema liku i djelu jednog od autora, mojem je čitateljskom ukusu iznimnu ugodu i ushit donijela slikovnica "Kako (ne)postati vol?" nagrađivanog autora djela književnosti za djecu i haiku poezije, Aljoše Vukovića, stihopisca teksta, i mladog ilustratora Zdenka Mikše. Slikovnicu je izdala "Knjiga u centru", urednik biblioteke je Zoran Pongrašić.

Priznanje osobnog afiniteta prema autoru stihova o volu i onima oko njega nikako ne implicira subjektivnost u ovom prikazu, što će svaki zainteresiran čitatelj moći i sam provjeriti.

Tvrdih korica, 12 listova na kvalitetnom i čvrstom papiru, čini se kao slikovnica kakve možemo lako prepustiti djeci na listanje, sve dok ne zatraže da im mi čitamo. A tada, zanimat će ih duhovite i zabavne ilustracije, čiji je glavni lik vol u ljudskim pozama, personificiran, ili točnije, antropomorfan.

Zabavno će djetetu zvučati, a i za razvoj jezika će biti korisni, ovi melodiozni i ritmični stihovi, s rimama koje svaki put iznenade smislenom i duhovitom podudarnošću glasova na kraju stihova. Za očekivati je da će ta ugoda proizvesti kod djeteta interes za ponovno čitanje i listanje slikovnice, kao što djeca obično žele. Nikad im ne dosadi ponavljanje sadržaja sa kojim se emocionalno povežu. O vještini koja se kod djece razvija i usavršava čitanjem i prepričavanjem, a zove se "razumijem što čitam" , treba reći da će ova slikovnica teže odgovoriti tom zadatku. Sadržaj je, naime, metaforičan, ironičan, usudila bih se reći i autoironičan. Sadržaj ne govori , kao najčešće u pričama za djecu, o tome da je bio jedan vol i imao … Ne, o volu se govori kao o preokupaciji autora koja oslikava socijalno-psihološke odnose među ljudima. Vol u našem jeziku i rječniku nije samo naziv za mužjaka krave, naziv za govedo muškog roda. Često nazivamo volom nekoga na koga smo ljuti. Taj naziv dobije i netko koga ne smatramo baš pametnim. Ponekad nekoga žalimo jer vuče kao vol. Nekome se i divimo jer ima volovsku snagu. Vol je u svijetu odraslih najmanje naziv za životinju koja se koristi za vuču. (Uostalom, koliko odraslih osoba se još bavi oranjem plugom ili upreže volove u kola?!) Vol je postao više urbani naziv za nekog tko je nasamaren, iako nije magarac. Vol nije baš pametan, ali ima moć jer ima rogove. O, kako poznato! Ima vol i ženu, ali ona je nebitna. Nju se samo spomene jer ipak je drugotna. Iako je njegovo jednosložno ime "vol", taj slog ne znači da puno voli. Voljeti ipak moćnije može bik, volov opremljeniji rođak. (Kako sad ovo objasniti djetetu?) Tu nemilu neminovnost prikazao je ilustarator likom vola koji se govorom tijela – na prsima prekriženim rukama, odnosno prednjim nogama, distancira od navedene situacije, i slijedećom ilustracijom bika koji se, naslonjen na ogradu, udvara kravi. Ovdje primat nad stihom u pričanju te priče preuzima ilustracija. A primat nad doslovnim razumijevanjem poruke preuzima – asocijacija. Otvorimo samo tabloide, a i poneke književne klasike. Osim što je arogantan prema volu, bik je i nasilan prema čovjeku. Nije to slučajno toreador, već zato što je to je španjolska tradicija, kao što su tradicijski običaji mnogih naroda često surovi. U slučaju prenesenog značenja ili zamjene uloga, možemo se ovdje prisjetiti brojnih zlostavljanja životinja od strane čovjeka. I to je negdje tradicija, a što tu možemo !? Možda biti više ljudi, a manje zaštitnici tradicije. Ali , kako pjesnik dalje kaže, bik je tek drugo ime vola, a obojica su ipak goveda, što ih kvalificira kao ne baš pametne. Nameće se ovdje i zbirna imenica stoka, a sukladno navedenom o odsustvu bistrine, ponekom od nas past će na pamet, ne slučajno, i stoka sitnog zuba. Ima vol i svoju lokalnu varijantu. Rekli bi političari – regionalnu, koja vlada samo na užem području i tu se ne da vremenu. Vol ili boškarin , nije svejedno, iako se radi o istoj tuposti ; jedna je sa regionalnim obilježjima, druga sa malo širim, ne puno , osobito ne mentalno i kulturološki.

Biti ili ne biti vol, pitaju se mnogi koji su vrijedni, a voze "obična drvena kola". Krave o tome imaju svoje mišljenje, uglavnom na štetu Vola. Omiljeno piće ovog Vola je voda, ne samo zbog zdravlja, a zna on i za blagodat odmora na sijenu, ne samo zbog mirisa.

Autor se na kraju okreće svakom od nas, jer dok pišemo, ne možemo od sebe pobjeći, pa zaključuje kao nije teško ispasti vol, na primjer, ako u juhu ne dodamo sol.

Ova slikovnica i vol u njoj (i mnogi volovi izvan nje), nudi se i živi kao opuštanje uz satiru, ironiju, autoironiju, sarkazam i gorčinu, smijeh kroz knedlu u grlu, a kao utjeha i olakšanje dolazi pogled na ilustacije koje govore stihove i čitanje stihova koji slikaju slike u našim mislima. Skoro da se s posebnim učinkom na čitatelja stihovi slikovnice mogu čitati bez ilustracija, a likovna oprema može pričati sama za sebe. Pa, neka i ovaj prikaz doda notu prepoznavanju često neprihvatljive i zato zanemarene – kritike vlastitog, ne baš čistog, uma.