Ljubav i kako je vide djeca

Lidija Redžepović: Ljubav i kako je vide djeca, prikaz knjige Kada se knjiga i ja sretnemo, kao kod svakog upoznavanja, otvore se i um, i srce, a čak i tijelo testira udobnost toga poznanstva. Prvo znanci, čitamo se i gledamo, slušamo sebe i svoje bilo - kuca li za trenutak isključenja od vanjske stvarnosti i za one sate samo za nas dvije, knjigu i mene, može i uz kavu ili kafu...

S knjigom "Ljubav i kako je vide djeca" upoznala me jedna od njezinih autorica i urednica, Antonija Balić, suradnica i prijateljica zahvaljujući dugogodišnjoj profesionalnoj suradnji u kojoj smo "kliknule na prvu". Knjiga je rođena i trebalo ju je predstaviti javnosti pa mi je predloženo da se toga prihvatim, što mi je bila čast i jedan od umirovljeničkih izazova za um (a um se mora vježbati da se vijuge ne poravnaju).

Naslov ove monografije sugerira da se knjiga bavi dječjim poimanjem ljubavi i neupućenog u dječji svijet i potencijale može navesti na pomisao o bezbrojnim šablonskim dječjim likovnim uradcima, slikama i crtežima srca, kojima se ukrašavaju prostori dječjih vrtića oko Valentinova. To bi bilo sjećanje i dojam iz nekih ranijih vremena, kada je bila važna samo dekorativnost dječjeg likovnog rada. Danas znamo puno više o dječjem likovnom izražavanju i priznajemo mu puno više prava. Danas je dječji likovni rad pokazatelj djetetove slobode i podrške koju odrasli daju svakom djetetu u njegovom jedinstvenom kreativnom izrazu. Tako nastaju radovi djece kojima se divimo svaki put ispočetka i pitamo se gdje se ta originalnost skriva(la). Nerijetko je odraslome ta dječja slika svijeta, prenesena na papir, nedostižan ideal. Nitko kao slobodan dječji um ne može tako rukom, mislima i emocijama, samo bivajući to što jest - dijete uronjeno u igru - iznenađujuće i neponovljivo dočarati svijet oko sebe i svijet u sebi.

Zato se i dogodio projekt u kome je djeci dano da prikažu ljubav kako je ona vide. Studenti smjera Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu kroz obavezan kolegij Istraživanje dječjeg likovnog stvaralaštva otkrivaju taj dječji svijet neograničene mašte. Prepoznavaju mogućnosti tog polja slobodne dječje igre u kojoj kreativnost buja uz podršku okoline, svjesne da je "dijete otac roditelja" (S.Freud ) , da nas djetinjstvo trajno obilježava i da su uistinu prve tri (ili prvih šest) najvažnije. Prof.dr.art. Antonija Balić , od prvog našeg susreta u vrtiću, kada je preuzela vođenje vježbi studenata Učiteljskog fakulteta, kojih ne može biti bez vrtića, zrači interesom za dijete kakvo ono jeste, a ne kakvim bismo ga mi odrasli htjeli učiniti. Studenti su predvođeni i vođeni idejom da je dijete cjelovito i da se njegove aktivnosti ne mogu razdijeliti na odvojene aktivnosti ,u kojima bi likovo stvaralaštvo bilo samo jedna od od njih. Istraživanje dječjeg likovnog stvaralaštva sklop je i niz aktivnosti, spoznaja i uvida, jedno od onih za koje zasigurno možemo tvrditi da je "u najboljem interesu djece sudionika" i koja su "u skladu s Konvencijom o pravima djeteta, s posebnim naglaskom na participativna prava" (Prof.dr.sc. Marina Ajduković i prof.dr.sc. Gordana Keresteš, Etički kodeks istraživanja s djecom, drugo revidirano izdanje, lipanj 2020.)

Likovnost je djeci svojstvena. Ona teže ostaviti trag u papiru od prve percepcije tog papira, a to je najčešće gužvanje i trganje uza zvuk paranja i šuškanja. Kada bi bio uznemiren ili bi osjećao nešto što nije znao izraziti, a bilo je snažno, moj najdraži dječak tražio bi olovku i papir, "Ja bih crtao..." čujem i danas. Prvi likovni izraz je šaranje kakvo ne bi ponovili ni najveći umjetnici. Jedan od najvećih, Picasso, ostavio nam je čuvenu misao da je želio crtati kao Michelangelo, a trebale su mu godine da nauči crtati kao dijete. Tvorac je i začetnik mnogih slikarskih smjerova, ali ne i infantilizma. Taj smjer pripada samo djetetu.

U istraživanje ljubavi viđene očima i srcem djeteta, prikazane najrazličitijim likovnim tehnikama, u ovom se projektu uključio 71 dječji vrtić i 363 djece diljem Hrvatske. Kao po pravilu, kada se pozove na sudjelovanje na temelju vlastitog izbora, dogodio se velik odaziv (jer mogućnost izbora širi prostor slobode, a slobodnom su biću granice nepoznate ). Na prvim stranicama knjige navedena su imena svih vrtića suradnika u projekti kao i imena sve djece.

Nekoliko bitnih podataka iz iz impresuma ove knjige: Nakladnik: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2024. Glavna urednica: prof.dr.sc. Antonija Balić. Predgovor: prof.dr.sc.Renata Riđički Autori tekstova svi su redom nositelji zvanja profesora i doktora znanosti, no to u opremi njihovih tekstova nije navedeno uz njihova imena i prezimena : Antonija Balić, Tomislav Krznar, Smiljana Narančić Kovač, Jelena Vignjević, Adrijana Višnjić Jevtić, Marijana Županić Benić, i svi su profesori Učiteljskog fakulteta u Zagrebu.

Simpatičan i živopisan dizajn knjige formata A4, vodoravno pozicioniran tako što je uvez s kraće strane pravokutnika, sugerira i područje kojim se ovaj uradak bavi - djecom, njihovim svijetom i njihovom likovnošću. Kada uzimaju list papira i krenu crtati, djeca ga obično okreću vodoravno. Moguće da je upravo ta poveznica navela grafičkog dizajnera Maria Rogića na dizajn knjige pa mi se taj vodoravan položaj čini i u tom smislu simboličan. Na naslovnici je rad djeteta kombiniranom tehnikom crtanja i slikanja, gdje se grle dvije djevojčice rumenih obraza, a mogla bi biti i dva dječaka, ili bi mogli biti dječak i djevojčica. Ruke ovo dvoje djece duge su upravo onoliko, koliko treba za zagrljaj,

Prvi dio monografije niz je tekstova autora koji, svatko iz svoje stručne perspektive, pišu o ljubavi i njezinim pojavnim oblicima, značenjima, poveznicama sa životnom, obrazovnom i odgojnom zbiljom, U prikazu knjige odlučila sam se izdvojiti naglaske jer su tekstovi, u kojima su ovi autori promišljali o ljubavi , toliko zgusnuti porukama i idejama, da je jedino ispravno potaknuti interes za čitanje knjige i odustati od šireg sadržajnog prikaza.

U predgovoru prof.dr.sc.R.Riđički naglašava da, iako se radi o znanstvenicima, u tekstovima nije dominantan znanstveni pristup.Svaki autor piše o svom doživljaju ljubavi s različitih stajališta, sukladno svome profesionalnom i ljudskom interesu, iskustvu i uvjerenju.

U uvodnom tekstu "Ljubav i kako je vide djeca" Antonija Balić piše o ljubavi kao inspiraciji u umjetnosti, o različitim značajkama ljubavi koja oplemenjuje odnose, inspirira, daje snagu, a ponekad i otežava i plaši jer je nije lako zadržati.Tvrdi da se psihologija kao znanost manje bavi ljubavlju kao temom jer se ona ne može empirijski izmjeriti. Informira čitatelja o projektu "Ljubav i kako je vide djeca" u okviru obaveznog kolegija Istraživanje dječjeg likovnog stvaralaštva i o metodama istraživanja u umjetničkom području gdje je naglasak na praćenju i usmjerenosti na proces, a ne isključivo na ishodu, a svaka je dionica jednako važna, kao što je važno kvalitetno dokumentiranje i, naravno, refleksivna praksa. Važno je uvažavati dječje verbalne iskaze kako bismo razumjeli njegov likovni uradak i izbjegli krive interpretacije. Zaključuje osobnim uvjerenjem da je ljubav u odgoju i obrazovanju najveći pokretač napretka.

Tomislav Krznar pod naslovom "Ljubav i filozofija" duhovito nas uvodi u raspravu naglašavajući da je "ljubav preozbiljna pojava da bi o njoj govorili odrasli, zato smo pitali djecu." On vjeruje u iskrenost i neskrivenost dječjeg srca, one osobine koje svi volimo. Ovdje se, međutim, obrazlaže da je ta dječja neskrivenost misli i osjećaja takva jer još nije došla u doticaj s mehanizmima koristoljublja, interesa, konvencija i , dodala bih, kompromisa. Jednom riječju, dijete se još nije stiglo pokvariti i zaogrnuti neiskrenošću u želji za što komotnijim opstankom. O značenju pojma ljubav sa stajališta filozofije, prema prof. Krznaru, govori samo ime koje nosi ta disciplina, a kojom se i autor sam bavi. Prema tome filozofija, ta "arhitektura uma" (T.Krznar), gleda na ljubav i tumači je kao (grč.philos i sophia )– ljubav prema mudrosti. Na sedam stranica, pisanih fontom 11, sa proredom 1,15 (kako je tiskan i sav tekst ostalih odraslih autora) svaka je rečenica vrijedna citiranja. Ovaj profesor filozofije vodi nas u svojem tekstu kroz razmatranje poimanja ljubavi kroz tumačenja značajnih filozofskih imena, uglavnom zapadne, filozofije, što često u tekstu naglašava, i time daje do znanja da je golem dio relevantnih filozofskih razmišljanja o ljubavi, porijeklom iz ostatka svijeta, svjesno izostavio. Od Platona , koji je tvrdio da je ljubav "stalna žudnja za posjedovanjem dobra...nužno proizlazi da je ona i žudnja za besmrtnošću" pa preko Aristotela, te suvremenih filozofa (Grgić, Zagorac, Ortega Y Gasset, Vuk-Pavlović, Šegedin i drugi) kroz ovaj esejistički pisan tekst vođeni smo kroz razmatranje pojmova logosa, riječi, biti ljudskog življenja, suradnje i sklada, neprestanog davanja života objektu ljubavi, ljubavi kao sloge i suradnje... čime nas dovodi do poimanja odgoja. Odgoj se vidi kao odnos koji "nastoji umaći socijalnoj zacrtanosti" (T. Krznar), što se može tumačiti kao odnos kroz koji se razvijamo da bismo mijenjali svijet trgajući i zanemarujući zadano, ono što ga čuva od promjena. Budući da odgojem imamo potrebu čuvati druge, a to se čini ljubavlju, znači – odgoj je ljubav. Odgoj je društvena kategorija, a pravog odgoja nema bez ljubavi, nema ga bez potrebe da se brinemo za druge. Dobrog odgoja nema bez poštivanja tuđih granica. a odgoj je potreba da se čini dobro isto kao što je i ljubav. Sve nas to vodi ka razumijevanju da ljubeći jedni druge brinemo i gradimo zajednicu slobodnih ljudi. Budući da se tako okrećemo budućnosti, a ona pripada djeci, imalo je smisla o ljubavi pitati djecu. Ta će djeca, neminovno, odrasti i postati ljudi kompromisa, ali ova bi im knjiga mogla biti podsjetnik da je barem jednim dijelom sebe valjalo ostati dijete.

U tekstu "Pripovijedanje o ljubavi" Smiljana Narančić Lončar miluje naš um poetskim uvodom o ljubavi. Da se slože u stihove, ove bi uvodne rečenice mogle biti pjesma. Ovako su pjesma u prozi. Autorica i kaže da se o ljubavi ne može pripovijedati samo riječima, a da je pjesma bliža toj temi, pjesmi je lakše. (Pjesma je uvijek bila bliža ljubavi, sjetimo se mladosti). O ljubavi svakako treba govoriti, a to se ne čini dovoljno.

Jelena Vignjević, vidi i naglašava i da je "Ljubav u (raz)govoru", kako je naslovila svoj tekst. I doista, ne razgovarati često znači ne voljeti, prestati razgovarati često znači prestati voljeti."Voljeti dijete znači razgovarati s njime" (Françoise Dalto, psihologinja i pedijatrica (1908-1988) i tom rečenicom se podsjećamo na sva ona djetetova očekivanja da roditelj s njime razgovara, da ga pita i čuje, da mu govori o sebi, da mu priča, opet i opet, da ga ne prekida u govoru, da mu priča i čita pred spavanje...Naglašava da je važno i potrebno svakodnevno razgovarati i pri tome ne morati znati sve odgovore. S djetetom treba, preporučuje i tvrdi, koristiti rijetke i stručne riječi, standardni jezik. Pri komunikaciji s djetetom nužno je poštivati djetetovo dostojanstvo (roditelji i odgojitelji), što je još u antičko doba tvrdio Kvintilijan (1.st), rimski retoričar, pozivajući na blagost u riječima i odsustvo zajedljivosti u ukazivanju na greške. Govoriti dok gledamo u oči sugovornika – i to je govor s ljubavlju.

Adrijana Višnjić Jevtić, svojim nas razmatranjem društvenog konteksta djeteta vraća u realnost i upućuje na važne činjenice. Pod naslovom " Ljubav... i kako je vide odrasli koje gledaju djeca" podsjeća nas na promjene koje je u pogledu na dijete donijelo 20.stoljeće. Knjiga Ellen Key (1900.) "Stoljeće djeteta", u tom je smislu revolucionarna , što ne znači da su poruke koje je autorica poslala djelovale sasvim učinkovito u postupanju prema djetetu. Trebalo je skoro devet desetljeća da se izglasa Konvencija o pravima djeteta (1989.) Budući da je svijetu konačno zadana odgovornost prema najboljem interesu djeteta, pedagoški credo u odgoju i obrazovanju je usmjerenost na dijete, a djetinjstvo vrijednost po sebi i nije vrijeme čekanja da se odraste i počne kvalitetno živjeti. Slijedom klasifikacije dječjih prava prema Konvenciji u tekstu se potreba za ljubavlju navodi u svojim pojavnim oblicima. Prava preživljavanja uključuju i potrebu za ljubavlju, bez koje nema života . Ljubav je i brižnost i zaštita pa se stoga pojavljuje i u registru zaštitnih prava. Poštivanjem i prihvaćanjem osiguravamo dječja prava sudjelovanja, a vjerom u djetetove mogućnosti priznajemo mu njegova razvojna prava. Autorica se ovdje bavi i pitanjima razlike u kvaliteti ljubavi odraslih osoba u životu djeteta. Roditeljska ljubav je bezuvjetna, nesebična, posvećena; predanost, briga za najbolji interes djeteta, prisutnost i još mnogo odlika čine "pedagošku" ljubav, kakvom bi se trebali odlikovati profesionalci, a ljubav baka i djedova nadgradnja je u kojoj je svima udobno i svi su nagrađeni. Svima koji vole dijete zajedničko je da ga prihvate kakvo jeste i potiču da se razviju u najboljeg sebe.

Marijana Županić Benić opisuje ljubav i suradničko učenje u istoimenom tekstu. Njezina misao vodilja i ishodište je da "suradničko iskustvo odrasli mogu tek ostvariti kad se oslobode vođenja i upravljanja djetetovim procesom stvaranja..." (M:Županić Benić) Kao majka i stručnjak opisuje njezinu suradnju sa svojom djecom u likovnom izričaju na temu ovog projekta. Prilaže fotografije uradaka. Naglašava važnost aktivnog uključivanja odraslih u suradničko učenje s djetetom kao obostranu dobrobit.Tekst inspirativan i za roditelje, i za odgojitelje jer predočava vrijednosti suradnje s djecom u kreativnom stvaranju, u kojem djeca bivaju ravnopravna ili čak vode, a roditelj/odrasli osigurava uvjete, potiče i pomaže gdje za to postoji potreba. Prepoznavanje potrebe i kada dijete treba pomoć , vještina je koju je najteže naučiti kako ne bismo oduzeli djetetu iskustvo samostalnog rasta i razvoja, što je najučinkovitiji način učenja.

Moguće je i očekivano da će čitateljstvo na posezanje za ovom monografijom primarno biti privučeno interesom za dijete i njegovo stvaralaštvo. No, uz ovu bogatu i trajno postavljenu izložbu dječjih likovnih radova, njih čak 356, nije se moglo izbjeći i ovo opsežno razmatranje stručnjaka, teoretičara, koji poznaju praksu. Pokazalo se da je prvobitno očekivanje pretežno ležernih tonova ove knjige promašeno. Tema ljubavi bila je izazov i poticaj za brojne mudre retke pa je, stoga, u ovom prikazu toliko pozornosti dano tom dijelu knjige.

Budući da je od ideje projekta sve krenulo prema vrtiću i sve iz vrtića krenulo prema knjizi, neki su vrtići i njihova praksa predstavljeni u drugom dijelu knjige. Prepoznaje se autonomija i kreativnost odgojitelja (čija su imena navedena ) koji su djeci i ovoj temi pristupili različitim postupcima i poticajima za dječje stvaralaštvo. U DV Krijesnice iz Zagreba koriste se kao poticaji slikovnica A. Martić, "Ljubav", te slika Gustava Klimta, "Poljubac", a također i igru "Zagrli prijatelja"... Akvarel se odgojiteljima čini najpogodnijom tehnikom za temu ljubavi. Uočavaju da djeca teže figuraciji prikaza ljubavi motivom srca.Vode niz razgovora na temu ljubavi tijekom kojih djeca nabrajaju različite vrste ljubavi, a spominju čak i ljubav prema prirodnim pojavama (duga). U DV Izvor odlučili su se za ideju vodilju umjetnice, učiteljice plesa , istraživačice Gabrielle Roth : "Najbolji način da ovladamo osjećajima je da pokrenemo tijelo:" Djeca su slikala dijelovima tijela, prvo rukama, stopalima, a zatim cijelim tijelom. U DV Mali princ potaknuli su istraživanje ljubavi među roditeljima karikaturama Tisje Kljaković Brajić iz zbirke "Oni". Djeca na "tajnom zadatku" prate ponašanja roditelja i potom u vrtiću individualno o tome govore odgojiteljima. Zatim crtaju ugljenom i olovkom, kao Tisja, i svom crtežu daju ime, npr. "Ljubav je pusa za stolom" ili "Ljubav je čaša Cedevite" . Djeca u DV Iskrica istražuju ljubav prema glazbi i sinergiju glazbe i likovnosti. Likovno se izražavaju slikajući motive najdražeg instrumenta. Suradničku aktivnost proveli su u DV Malešnica. Koristili su motiv srca na originalan način. Svako je dijete izradilo rad koji ga prezentira, a potom su ih složili u zajedničku kompoziciju.

I na kraju, ono zbog čega se dogodila knjiga...Dječji likovni radovi u ovoj knjizi najmanje su samo ilustracija, iako raduju dušu i oko, srce i misao. Oni su pokretna izložba ljubavi i radosti djetinjstva, sigurno i poneke sjete, čežnje za ljubavlju, nade da će se ona dogoditi...Važnost slušanja , razumijevanja i podrške djetetu dok opisuje svoj likovni rad , kao što je napisala A Balić u uvodnom tekstu, ne smijemo zaboraviti jer čak i kad slikaju srca, možda baš tada, neka djeca ne proživljavaju djetinjstvo kao najljepše doba...

Neka nam ova knjiga otvori vidike o likovnosti djeteta kao nepresušnom jezeru mogućnosti da ga upoznamo i volimo.