Vidjeti sebe

PRIKAZ KNJIGE

PIŠE: Lidija Redžepović   Živimo u vremenu kontinuiranih stresova. Psiholozi i svi stručnjaci koji se bave ljudskom psihološkom stranom, potrebniji su nam nego ikad prije. Ili je istina da ranije toga nismo bili svjesni i nije nam bilo dostupno. Danas je manje-više dostupno, no svjedočimo brojnim predrasudama o psihološkoj pomoći ako ju zatraži naizgled zdrava osoba, a tek kolike su predrasude o psihijatrijski liječenima, mnogi smo i toga svjedoci.

Likovno izražavanje, s druge strane, često je predmet uvjerenja da se radi samo o zabavi, dokolici i dekorativnosti, često i omalovažavano čak i u školskim programima i satnicama. Potreba za ostavljanjem materijalnih tragova čovjekovog postojanja zabilježena je još u pećini Altamiri, prije 36 000 godina. Crtamo kad nam je dosadno ili kada smo nervozni na sastancima, slikanjem ukrašavamo zidove dječjih soba, biramo likovne uratke za zidove prostora u kojima boravimo kako bismo se u njima osjećali bolje. Čak i rukopis, koji sve više napuštamo, element je i dokaz da nam je likovnost svojstvena. Grafolozi često kroz rukopis procjenjuju osobnost. Ponekad takve analize posluže i kao trag do nečije mračne osobnosti. Pisanje rukom kao način komunikacije obilježava svakog čovjeka jer je to samo taj, njegov, jedinstven izraz suradnje ruke i mozga. Teško da bismo mogli naći dva ista rukopisa. Crtež, slika, kiparsko djelo ili instalacija, makar sve to bilo i po uzoru, modelu ili likovnom zadatku, znači u okviru granica, odražava svakog stvaratelja na način koji govori o njemu.

Stoga je povezanost između likovnog traga koji ostavljamo u vanjskom svijetu i našeg unutrašnjeg života, emocija, misli i vrijednosti koje živimo ili kojima stremimo, sasvim prirodna i razumljiva. Na jednoj dionici životnih putova autorica knjige "Vidjeti sebe" , Draženke Milinković i Antonije Balić, ove su se dvije iznimne stručnjakinje svojih poziva susrele u ideji da su njihove profesinalne preokupacije i iskustveni uvidi - komplementarni. Prepoznale su da je vrijedno i da je vrijeme za objaviti knjigu.

U okrilju izdavaštva "Palabritas"( španj. male riječi s puno značenja) i "Omnia" dogodila se, ne slučajno, ova publikacija. Prof dr. art. Antonija Balić svoj radni vijek posvetila je likovnom stvaralaštvu, jer je i sama akademska kiparica, ali u zadnjih dvadesetak godina iznimno je prisutna u projektima povezivanja likovnosti sa drugim aspektima obrazovanja i života. Njezina je uloga u pokretanju Stručno- razvojnog centra za poticanje cjelovitog razvoja djeteta kroz područje likovnosti u Dječjem vrtiću "Trešnjevka" 2018.godine - nezamjenjiva. Likovno izražavanje djetetu je jedan od najbližih oblika aktivnosti kroz koji se snažno i cjelovito razvija pa je sintagma koja je osmišljena u nazivu ovog Centra, zapravo odgovor na pitanje o povezanosti likovnosti i razvoja djeteta. Poticanje odraslih koji se bave dječjim razvojem da se i sami bave likovnošću kao kreatori ili kao edukatori, još je jedna od preokupacija prof. Balić. Proces promjena u timovima koji se bave djecom i likovnošću vremenom je postao vidljiv i uvidom u promjene samih odgojitelja, stručnih suradnika, studenata, pa i polaznika likovnih tečajeva i radionica, koje je osmislila i vodila (keramika, izrada slikovnica i dr.)

Osobni razvoj često je izvor inspiracije za nadgradnju neočekivanog pa se tako u procesu rada na sebi dogodilo i neočekivano otkriće podudarnosti i srodnosti ideja o likovnosti i njezinoj ulozi u životu odraslih.

Draženka Milinković, savjetodavna terapeutkinja, certificirana iz Neuro-lingvističke psihoterapije i voditeljica sistemskih konstelacija, u svijetu priznata svojim radom sa ljudima na njihovoj psihičkoj dobrobiti , koautorica je ove knjige. Bez njezinog pisma knjiga bi bila likovni priručnik, vrijedan svakog poštovanja jer je teško naći u literaturi ovako jasne prikaze likovnih postupaka. Bez ovih likovnih prikaza i ilustracija, sažeto i jasno teoretsko terapeutsko poniranje u elemente ljudske psihe od strane prof. Milinković, bila bi literatura, zanimljiva užem krugu čitatelja - onih koji nemaju averziju prema temama iz psihologije (što je često prisutno i nadasve štetno) , onima koji se tim temama bave i koji prepoznaju da im je takva literatura potrebna. No, u spoju i sinergiji ovih pristupa, knjiga postaje zanimljiva širem auditoriju. Ona će izazvati zanimanje samim svojim naslovom jer, slabo se vidimo, pa hajde da vidimo, ilustracijama jasnim i preglednim, koje kao da su namijenjene kućnoj upotrebi za obiteljske zajedničke trenutke ( a mogle bi i biti), naslovnicom ilustriranom oku ugodnim keramičkim uratkom, kojeg kad pogledate, shvatite da i sami lako možete stvoriti tako nešto ljupko i estetično, lakoćom držanja i listanja knjige u ruci, čemu doprinose meke, ali luksuzne korice i uvez, prilagođen lakom listanju unedogled.

Ova "umjetnička podrška eksternalizaciji intrapsihičkih procesa" (nadnaslov knjige) vodi nas ka viđenju sebe iznutra , a da o tome ne moramo pričati, plakati i doživljavati neugodu, što mnogima predstavlja problem , sve do otkrivanja sebe sebi samima i onima koji nam mogu i znaju pomoći ako se na traženje pomoći odlučimo. Ako ne, uvijek možemo slikati, crtati, oblikovati ili kombinirati sami, jer je to siguran put ka odagnavanju težine koju, manje, više svi nosimo.

Zato, ispričajmo svoju priču stvarajući, kako nam poručuje podnaslov knjige "Vidjeti sebe"

Naslov je također i svevremenski jer uglavnom vidimo oko sebe. Rijetkima od nas polazi za rukom vidjeti sebe. Možda u slobodi i mogućnostima likovnog izražavanja, uz pomoć ove čudesne, pitke i zabavne knjige – to i uspijemo. Pogledajmo se i pomozimo si. Čitajmo.